Galerija Branimir d.o.o.

U ljeto 2003. godine vratio sam se iz Portugala gdje sam kao predstavnik Udruge mladih umjetnika „MERKUR“ sedam mjeseci radio na promociji hrvatskog naivnog i modernog slikarstva te upoznavanju portugalske kulture i jezika. Bilo je to prekrasnih sedam mjeseci, prepunih lijepih doživljaja, kvalitetnih iskustava i novih poznanstava. Upoznao sam jednu zemlju divnih i toplih ljudi i bogate kulture. Vidio sam i upoznao mnoge gradove, od Lisabona (gdje sam bio najjužnije) pa sve do Vianne de Castello gore na sjeveru.

I kako sudbina često zna pomješati karte na totalno neočekivan način u Portugalu sam upoznao dvije osobe koje će promijeniti moj svijet. Jedna od njih je Lana, sestra moje supruge, ali to je tema za jednu drugu priču...

Druga osoba je Zoran, svestrani umjetnik iz Staroga Grada na otoku Hvaru. U Portugal je došao ne bi li se udaljio od Hrvatske svakodnevnice i našao odgovore kako nastaviti svoj život... vjerovati u sebe i svoju umjetnost ili poslušati zdravi razum i naći „ozbiljan posao“. Upoznali smo se u hostalu u Lisabonu pri kraju mog drugog mjeseca boravka u Portugalu. Idućih pet mjeseci putovali smo zajedno po gradovima Portugala. Bilo je to zanimljivih i poučnih pet mjeseci. U jednom od mnogobrojnih razgovora o životu i umjetnosti spomenuo je brata svog dobrog prijatelja iz Zagreba koji je akademski slikar. Govorio je o njemu s poštovanjem i rekao kako je sa svojih trideset godina taj momak jedan od najkompletnijih slikara koje je on vidio, a vidio ih je podosta. Onako, najiskrenije, nisam bio impresioniran njegovom pričom. Vidio sam i sam dosta slika i slikara i u svojoj mladenačkoj (25 godina) nadobudnosti vjerovao sam da me ništa novog ne može iznenaditi, a kamoli neki tridesetogodišnji slikar.

Ipak po povratku u Hrvatsku odlučio sam posjetiti tog slikara. Doduše, na taj posjet odlučio sam se tek nakon nekih pet mjeseci od kako sam se vratio. Bio je to moj prvi susret sa Aljošom...

Dočekao me mladić u poderanoj vesti umrljanoj uljanim bojama. Pružio mi je ruku i nekako nesigurno me pozdravio. Ruke su mu bile sitne i fine, ali stisak je odavao čvrst karakter. Rekao mi je: „Ti si Branimir, Zoranov prijatelj, pričao mi je o tebi.“ Nasmijao sam se i rekao da mi je drago. Krenuli smo u atelje. Tada sam prvi puta u svom životu ugledavši slike ostao bez riječi... Preda mnom je bila serija slika slikanih u Staroj Baški na otoku Krku. Ono što sam vidio nisu bili tek obični pejzaži, realistični ili hiperrealistični... bio je to TRENUTAK SADAŠNJOSTI uhvaćen i stavljen na platno za sva vremena. Zaista nešto što nisam mogao ni zamisliti da je moguće. Gledaš sliku i vidiš mreškanje valova, osjetiš dah vjetra, kao da si škarama izrezao najljepši dio ljeta i ponio ga kući. Najinteresantnije je bilo to što su te slike iz blizine djelovale kao debeli namazi ulja, čak kao poluapstraktna impresija. No sa samo jednog metra odstojanja slike su prelazile u živi i realni pejzaž.

Slika "Stijene I" iz ciklusa Stara Baška jedna je od meni najdražih Aljošinih slika..., a i mojoj Tini također. Taj dan kada smo je prodali prvi puta sam vidio Tinu da plače za nekom slikom... bio je to dirljiv trenutak i momenat kada sam shvatio kako Aljošine slike utječu na ljude. Nekoliko godina kasnije u Dubrovniku na Aljošinoj izložbi "Lice prirode" jedna je žena sjela, gledala slike i ganuta plakala. Prišla mi je kasnije i rekla neka zahvalim umjetniku za ovo predivno iskustvo koje je doživjela. Žena je rodom sa otoka Hvara i ove slike su je vratile u djetinstvo. "Prizori iz mog djetinstva ovdje su, ispred mene, samo nevjerojatno živi, mirisni, stvarni.... kao da je uhvatio TRENUTAK SADAŠNJOSTI i prenio ga na platno za sva vremena... "
Trebam li reči da sam se nakon ovih njenih riječi skamenio.... Krug je bio zatvoren.